U nizu intrigantnih knjiga koje je dosad napisao prof. dr. sc. Mladen Šolić, znanstveni savjetnik u trajnom izboru s Instituta za oceanografiju i ribarstvo u Splitu, zapazio sam jednu novu “klimatsku”: Put u Liliput – Utjecaj klimatskih promjena na živi svijet na Zemlji. Naslov, kao i sama tema, doimaju se iznimno aktualnim, s obzirom na to da danas o klimi “svi znaju sve” i “svi sve komentiraju”.
Za početak, predstavite nam spomenutu knjigu jednim sažetim uvodom. Čemu nas to izdanje uči i kako pomaže? Vidim da ste citirali Guya R. McPhersona: Ako stvarno mislite da je okoliš manje važan od ekonomije, pokušajte zadržati dah dok brojite svoj novac…
– Izdanje Put u Liliput (https://www.izvori.com/knjiga.php?id=539) jedna je u nizu mojih znanstveno-popularnih knjiga u kojima se bavim ekološkim temama na pristupačan način. Središnje pitanje na koje pokušavam dati odgovore u ovoj knjizi je kako se živi svijet na Zemlji nosi s klimatskim promjenama i globalnim zatopljenjem te koje odgovore organizama i cijelih ekosustava na klimatske promjene uočavamo.
Postoje tri globalna odgovora koja se nedvojbeno dovode u vezu s globalnim zatopljenjem, a to su (1) pomaci u prostornoj raspodjeli populacija i vrsta (ponajprije pomaci prema višim geografskim širinama i većim nadmorskim visinama), primjeri ovog odgovora su brojne tropske vrste morskih organizama koje iz Crvenog mora dospijevaju u Jadran, ili brojne tropske vrste komaraca i drugih kukaca koji mogu prenositi opasne bolesti; (2) promjene u početku i trajanju važnih procesa u životnom ciklusu organizama (najčešće njihov raniji početak i duže trajanje) te (3) smanjenje veličine tijela (u ovom sam odgovoru pronašao inspiraciju za naslov knjige).
Svi ovi odgovori povećavaju prostornu i vremensku neusklađenost međusobno ovisnih vrsta i vode k njihovom nestanku i smanjenju biološke raznolikosti na Zemlji, što će ozbiljno ugroziti funkcije ekosustava o kojima ovisi život na Zemlji. Naime, biološka raznolikost je “polica osiguranja” zdravlja ekosustava, a samo zdravi ekosustavi mogu pružati usluge bez kojih ne bi bio moguć život na Zemlji (spomenimo samo najvažnije: proizvodnja organske tvari i kisika putem fotosinteze, stvaranje i održavanje tla, održavanje atmosferskih plinova, razgradnja toksičnih spojeva te održavanje goleme zalihe gena za budućnost). Kako je to kazao američki ekolog Eugene Odum: Mi smo u mogućnosti udobno disati, piti i jesti jer milijuni organizama i stotine procesa djeluju kako bi održavali životno okruženje, ali skloni smo uzimati prirodne usluge zdravo za gotovo jer za većinu njih ne plaćamo novcem.
Kad smo kod klimatskih promjena, ovo ljeto proživljavamo kroz orkanska nevremena, obilje kiše i ledotuče, uz uobičajena prozivanja čovjeka kao najodgovornijeg za globalne klimatske poremećaje, napose globalno zatopljavanje. Kako to komentirate, je li stanje doista toliko teško i jesu li ljudi glavni krivac za sve što se s klimom događa i ovoga ljeta?
– Na pojavi ekstremnih atmosferskih i klimatskih fenomena koji nas pogađaju posljednjih godina, čovječanstvo radi već duže vrijeme. Znanstvenici na klimatske promjene izazvane emisijom stakleničkih plinova upozoravaju još od 80-ih godina prošlog stoljeća, međutim ta su upozorenja veću pozornost dobila tek u posljednjem desetljeću, kada su posljedice postale očite.
Povišenje temperature od 1,5 stupnja Celzija tijekom posljednjeg stoljeća ne izgleda dramatično, ali izaziva veliko povećanje energije koju Zemlja zadržava i ta energija značajno utječe na procese u atmosferi i oceanima. Jedna od najznačajnijih manifestacija klimatskih promjena jest povećanje učestalosti ekstremnih meteoroloških i klimatskih fenomena, kao i njihovog intenziteta. Lako se prisjetiti da posljednjih godina stalno rušimo rekorde: najveće suše, najveće količine oborine i poplava, najjači olujni vjetrovi, najveće vrućine i hladnoće. Ti će se trendovi, nažalost, nastaviti i ove će pojave biti sve češće i sve snažnije.
Zamislite da ste s društvom otišli u Alpe na nekakav zimski odmor. Veseli ste, glasno se dovikujete i vibracija zraka koju ste prouzročili pokrenule su snježnu lavinu. Iako ćete reagirati spontano i prestati vikati, snježna lavina neće zbog toga stati. Ipak, može biti neke koristi od toga što ste prestali vikati, jer ste tako spriječili moguće pokretanje još jedne lavine. Vrlo je slična situacija s klimatskim promjenama. Kada smo ih jednom pokrenuli one će se nastaviti odvijati svojim ritmom i s posljedicama ćemo se morati nositi (bit će dobro da se za to pripremimo). Kada bismo ovog trenutka potpuno zaustavili emisiju stakleničkih plinova, koncentracija ugljičnog dioksida stabilizirala bi se za 100 do 300 godina, porast razine mora trajao bi još nekoliko tisućljeća, dok bi se temperatura stabilizirala za nekoliko stoljeća. Međutim, ako ne bismo poduzeli ništa, posljedice bi bile nesagledivo veće. Ako sada ne bismo poduzeli ništa, to bi bila ludost koju nam buduće generacije, naše unuke i unuci, praunuke i praunuci nikada ne bi oprostili, jer bi bili prisiljeni živjeti u vrlo teškim uvjetima. Gaylord Nelson, američki političar i aktivist u borbi za očuvanje okoliša, jednom je prilikom kazao: Krajnji test čovjekove savjesti njegova je spremnost da danas žrtvuje nešto za buduće generacije čije riječi zahvale neće čuti.
Kako se prilagoditi takvom stanju? Može li nam i na koji način tehnologija pomoći, pa i da osmislimo nove načine života na vrućim mjestima, da se tako izrazim? Može li i kako pritom pomoći i umjetna inteligencija, o kojoj se sve više i više priča?
– Snježnoj lavini koju smo pokrenuli treba se što je moguće bolje prilagoditi, a nove lavine pokušati spriječiti. Pred nama je dugo razdoblje u kojem ćemo se morati nositi s posljedicama klimatskih promjena koje smo pokrenuli. Tehnologija i znanost mogu nam u tome pomoći. Opasnosti koje nas čekaju su prepoznate: suše, nestašice vode, a potom nagle epizode poplava, olujni vjetrovi, ekstremne hladnoće i vrućine, teže dolaženje do hrane (manje riba u moru, mnogo neuspjeha u poljoprivredi), invazije novih vrsta, nove bolesti i infekcije. Sve nas to čeka i na to se treba ozbiljno pripremiti. Spremati vodu u sezoni kiša, da bismo je imali u sezoni suša, razmišljati o desalinizaciji morske vode, pronaći efikasne načine za zaštitu od poplava, razvijati poljoprivredne kulture koje mogu uspijevati u promijenjenim okolnostima, zaštititi se od novih tropskih bolesti, itd.
Siguran sam da imamo znanstvenike i inženjere koji su dorasli tim zadacima. Primjerice, znanstvenici Instituta za oceanografiju i ribarstvo u Splitu u kojemu i ja radim, prate promjene biološke raznolikosti u Jadranu i njihove posljedice, prate promjene fizikalno-kemijskih osobina mora, promišljaju o promjenama koje se događaju u ribarstvu, kao i o izazovima u uzgoju morskih organizama u promijenjenim uvjetima. Jednako tako, Poljoprivredni institut u Osijeku sa svojim znanstvenicima može mnogo napraviti u stvaranju novih poljoprivrednih kultura koje će se dobro nositi s promijenjenim klimatskim uvjetima koji nas očekuju. Međutim, treba krenuti na vrijeme, znanost nešto i košta, a ovakvi bi projekti trebali biti prioritet u Republici Hrvatskoj. Istovremeno, treba usporiti i zaustaviti daljnje klimatske promjene, pokušati promijeniti našu ekonomiju i naš život na način da bude više u skladu s prirodom, na našu vlastitu korist.
O klimatskim promjenama svake se godine (nekad i više puta!) raspravlja na konferencijama Ujedinjenih naroda (COP), no i dalje bez nekih značajnih i globalno provedivih konkretnih dogovora i ugovora. Zašto to izostaje? Drugim riječima, je li uopće moguć globalni dogovor oko klime…?
– Živimo u vremenu nepotrebnog konzumerizma koje nam nameću velike korporacije. Kako je kazao Mahatma Gandhi Zemlja pruža dovoljno da zadovolji potrebe svakog čovjeka, ali ne i pohlepu svakog čovjeka. Svi bismo trebali živjeti skromnije i s više odricanja. Činjenica je da mi potpuno ovisimo o prirodi i njezinim uslugama, ali ta činjenica vrlo teško nalazi put do onih koji upravljaju korporacijama i državama. Claudine Schneider, američka ekonomistica i političarka kaže: Iznova i iznova, moramo naglasiti da je zdrava ekologija osnova za zdravu ekonomiju. Neko vrijeme mnogi su ljudi izgubili iz vida tu istinu, ponekad čak vjerujući da mogu živjeti samo na temelju svog tehnološkog napretka. No posljednjih je nekoliko desetljeća potpuno uništilo tu iluziju.
Konferencije o klimatskim promjenama ne donose previše optimizma, čini se kako namjera da se nešto ozbiljno poduzme stalno izostaje i uvijek se uguši s nekim problemima koji se čine važnijim. Čini se da je još uvijek Terry Swearingen, aktivistica za zaštita okoliša, u pravu kada kaže da živimo na ovom planetu kao da imamo još jedan na koji možemo otići.
Originalni tekst objavljen je u Glasu Slavonije – https://www.glas-slavonije.hr/529160/11/Opasnosti-koje-nas-cekaju-su-prepoznate-i-treba-se-ozbiljno-pripremiti
